»Na sveučilištu je propast filozofije uvjetovana izolacijom u kojoj filozofija, doduše, tradicionalno opstaje, no u kojoj je zaslijepljena svojim pedigreom ujedno izdvojena iz zbilje svoga doba. Život zamalo svih učitelja filozofije odvijao se u skladu sa sljedećim obrascem: nakon položene mature studij filozofije, doktorat iz filozofije, habilitacijski spis s područja filozofije i imenovanje za predavača na katedri. Svakako da je i to jedan od mogućih putova, no kada je jedini, tada on vodi isušenju filozofije. Umjesto da filozofi do procvata filozofiranja, koje se ionako hrani samo tlom iz kojeg niče, dospiju polazeći od života, od zbilje i od znanosti, oni se često zadovoljavaju tek s minulim filozofijama i s lijepim knjigama o svim mogućim stvarima kao s nekim herbarijem koji je pun izvrsnih biljaka s kojima barataju, a da u njima vlastitom krvlju ne stvaraju novi život. Filozofija se uči, uče se virtuozne intelektualne kretnje, a da se ne filozofira sa svetom ozbiljnošću kojoj je stalo do istine iz koje i s kojom želimo živjeti.«
kj
**************************************************************************************