»Moj život je novi val…« u svakome pogledu. Potpisao bih ovaj iskaz riječkih PARAFA s njihova prvog singla (1979.). Jer… »jezdio« sam na »Novome valu« u navedenom polit-punk smislu, ali i u globalno mnogo poznatijeg idiomu – Nouvelle vague francuskih kino-zelota, proizišlih iz Langloisove Cinematheque française! Iako je Truffaut objavio prvi, manifestni tekst »O stanovitoj tendenciji u francuskom kinu« (još 1954.) u Cahiers du cinema, Novi val je svoju ultimativnu inkarnaciju dobio u… Jean Luc Godardu. Pišući ovaj nekrolog »gospodinu«, no zapravo Drugu koji je za mene predstavljao »kinematografiju po sebi«, kao da ovim transcendentalnim imenovanjem ispisujem posljednji danse macabre u slavu cijeloj Povijesti 20. stoljeća… kada je biti povijesnim još uvijek nešto značilo… kada je umjetnost još bila idiomom i onog »Političkog«… kada je misliti, čitati, pisati, snimati i gledati filmove, razgovarati o njima… još bilo dijelom jednog univerzuma koji – NESTAJE. I kao što je prije koju godinu nestalo Zgb-kina Europa http://zonafilma.com/zatvoreno-kino-europa-misljenje-nije-u-modi/ – sa sloganom »Misli što gledaš!« – tako je s Godardom konačno nestao i onaj posljednji zamišljaj filma kao »revolucionarnog medija«. JEAN LUC GODARD revolucionirao je kino… U/s njegovim rukama – i u kritičkom mu Umu – film je postao ubojstveno oružje s usmrćujućim namjerama u borbi protiv buržoaske, »estetičke« Umjetnosti. U tome je Godard bio najustrajniji sljedbenik Waltera Benjamina. Naime, i WB na sličan je način mijenjao naše shvaćanje filozofije, umjetnosti, teologije… učinivši ih idiomima – PRAVEDNOSTI. A to je nešto od čega ne smijemo tek tako odustati, Sve Do posljednjeg daha ! (A bout de suffle, 1960.). U istoimenom prvijencu JLG-a Jean-Paul Belmondo i Jean Seberg nose nas neobuzdano do krajnjih granica. Tu je »granicu« Godard prešao već drugim filmom. Naime, Mali vojnik (Le petit soldat, snimljen 1960.) bio je odmah zabranjen (izišao je iz bunkera tek 1963,). Dotaknuo se u njemu JLG alžirskog rata, možda ponajveće traume francuske povijesti 20. stoljeća. (Na ovaj tabu »nacionalne zataje« podsjetila me je izjava francuskog predsjednika Macrona, a povodom Godardove smrti. Isti je rekao nešto poput, »smrću JLG-a izgubili smo dio nacionalnog blaga«. Nacionalno i Godard? Smiju li ove dvije riječi u istu rečenicu? Slično je detektirao i Boris Buden u svojoj knjizi Uvod u prošlost /Novi Sad 2013./) u kojoj bilježi svoje razgovore sa Želimirom Žilnikom. Naime, tamo, pak, stoji nešto poput: Žilnik, poznati »srpski režiser«… I Tom Gotovac je naveden kao mogući izgovaratelj sljedeće rečenice, “Žilnik srpski režiser? Ma ne mojte me JE…”) Jednako je bilo i povodom smrti Vatroslava Mimice, kada su mnogi mediji potonjeg proglasili »hrvatskim redateljem«!?? Kajgod! Svi gorespomenuti daleko su od »kanona nacionalne kulture« koliko je to uopće moguće…)
Sa Živjeti svoj život (Vivre sa vie, 1962.) Godard, pak, pronalazi svoju »Muzu«. Njeno je ime Anna Karina, ovdje po prvi puta njegova protagonistica. S Karinom JLG je snimio sijaset filmova… Među njima, posebično je pionirskim po pitanju »filmskog jezika«, držim, Ludi Pierrot (Pierrot le fou, 1965.) http://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=3159. A sve ostalo je – POVIJEST. Povijest? DA, doista, Godard je stvarao »filmsku povijest«. Jer, nakon prevratničko-poetsko-anarhističkog Vikenda (Week-end, 1967.), te osnivanja radikalno-dogmatskog kino-pokreta »Dziga Vertov« (1968-1971.), ultimativnu posvetu filmu kao (Pri)Povijesti JLG dao je u 1988. započetom, a tek desetljeće kasnije dovršenom remek-djelu filmskog esejizma. Histoire(s) du cinéma, inaugurirajuće je djelo za formu kino-eseja, dotad neviđena na kino platnu. Ovaj četiri i pol sat dugačak umjetnički artefakt ultimativna značenja bio je i, u osam dijelova izloženi, jezik kina i onoga što nazivamo »filmozofijom«.
Histoire(s) du cinéma osebujan je i navlastit autorski projekt. Ovo nije tek povijest filma, filmske umjetnosti ili kinematografije kao takove, već mnogo više. Naime, Godard u njega uključuje kako isječke konkretne, opipljive filmske povijesti, tako i svoje meditacije/opservacije o povijesti umjetnosti, tehnike, te povijesti čovjeka u najopćenitijem smislu te riječi. Njegov je projekt multimedijski uradak par excellence. Osim što, razumljivo prema svojoj vokaciji, najviše govori o fenomenu filma, ovdje su prisutni i fotografija, slikarstvo, glazba, kiparstvo, pa i autoru Povijesti toliko omražena, najreprezentativnija postmoderna – video-umjetnost. Iako on govori da je FILM »radikalna KRITIKA INFORMACIJE«, TV-ekran tek digitalni simulacrum/ svojevrsni nadomjestak za plemeniti materijal filmske vrpce, video tekstura poslužila je i Godardu kao podloga njegovih »filmskih pripovijesti«. Dakle, od filmova koji su snimljeni Godard je napravio navlastiti kino-hommage… POVIJESTI »nesnimljenih« filmova! Jer, kako je »historija«, u istom korijenu riječi, uvijek i »histerična«, trebalo joj je umjetničkom invencijom dati artikulaciju, uobličenje. A tko je to bio pozvaniji učiniti od JLG-a? Slično je u svojim Povijesno-filozofijskim tezama iz 1940., učinio i Walter Benjamin, posebice naznačujući iznenadni (kino!?) »bljesak spoznaje« u sasvim nepredvidivom »trenutku opasnosti«. Taj će moment JLG najčešće prepoznati u snažnim kino-slikama konclogora, ponekad supostavljenih s pornografskim slikama. Ultimativna je to provokacija filmskog genija! Histoire(s) du cinéma nije bila tek (jedna od mogućih) povijest(i) kinematografije. Bila je to i autorova povijest 20. stoljeća, ali i historija samoga svog autora, JLG-a.
François Truffaut je jednoć rekao: »Postoji film prije Godarda i… film nakon Godarda«. Kako uopće zamisliti kino kao »ozbiljnu umjetnost MIŠLJENJA«, nakon Autorova, sada i tjelesnog nestanka? Rekao bih, najiskrenije… nikako! Film i njegova epoha važnosti za ono što neki nazivaju »filmozofijom« otišla je u eter. Nestala je u zrakopraznom prostoru informacijsko-komunikacijske epohe. Svjedočimo post-istini, post-politici, post-umjetnosti… post- povijesti. Dakle, velikom »postu« svega misaonog. Negdje pri kraju aktivne filmaške karijere, JLG je rekao Zbogom Jeziku! (Adieu au langage, 2014.). Možda i nije najuspjelije artikulirao taj svoj oproštaj od jezika… https://www.filmovi.hr/index.php?p=article&id=2099. Ipak, zbog »Vjernosti Situaciji Događaja« (Badiou), on sam bio je neponovljiv stjegonoša navlastitog jezika kina, filma, kinematografije. Njegova se »kino-poezija« suprotstavila osebujnom »romanticizmu« svoh ostalih »novovalovaca«: Truffauta, Chabrolas, Rivettea… Rohmera, Resnaisa, Markera. Radi se o »povijesnoj poetici« koja film shvača kao… OTPOR. Jer, ne zaboravimo – Otpor prethodi MOĆI, kažu nam i Deleuze i Foucault. Uz njih dvojicu, misao i djela Karla Marxa značajan su i posebičan oblikovatelj Godardove kino-političnosti. Navlastiti je to otpor holivudskoj »industriji snova«, iako je i sam JLG morao priznati da se obrazovao na američkim filmovima iz Francuske kinoteke. U Histoire(s) du cinéma navodi niz američkih autora (najveći mu je među njima svakako Charles Chaplin!), ali i kaže da je tek Alfred Hitchcock uspostavio »kontrolu nad svijetom«.
Na samome kraju istoga filma-eseja, Godard zaokružuje svoju (Pri)POVIJEST navodom Borgesa: »Zamislite da sanjate da ste bili u rajskome vrtu. Kao dokaz vašeg prisustva tamo su vam dali predivan cvijet. Jedan se čovjek probudio i doista pred sobom vidio taj cvijet. Taj sam čovjek bio ja.« I još jedan osvrt samog Godarda (iz razgovora s Youssefom Ishangpourom) na svoju »nemoguću misiju« spomenuta filma: »Rođeni smo u muzeju… On je, nakon svega naš(a) dom(ovina)«. No, je li Godardu namijenjena uloga artefakta u znanstveno-tehnologijskom pogonu Kulture? Nedaj Bože! Uz Gillesa Deleuzea, Slavoja Žižeka, Oliviera Pourriola i još ponekog »mislitelja kina«, svojom legacijom JLG ostaje jedan od posljednjih »filmozofa«. Kako ga uopće, uvijek iznova, (o)držati »Živim« među nama, današnjima koji među zombijima tehnosfere koračamo s knjigom i filmom pod rukom i okom?
Čitajmo, pišimo, razgovarajmo, mislimo o pročitanim knjigama i viđenim filmovima. Prema Godardu, time smo dijelom kino-univerzuma, jednako kao i kada sami snimamo filmove. Drugu, pak, JLG-u, kao i gorespomenutu bardu s ovih prostora, Vatroslavu Mimici upućujem pozdrav: »Smrt fašizmu!« U svijetu oko nas ovo nije bezrazložna parola iz nekih prošlih, »povijesnih« vremena. Jer, ako nam je Deleuze dao filozofski prijedlog jednog »ne-fašističkog života«, Jean-Luc Godard i nije ništa drugo radio nego svjedočio takvoj egzistenciji!
mk