Književnost i filozofija stavljaju u pitanje bit svega što jest, začarobnjuju svijet i rasvjetljavaju bitak kao odnos. No u dobu prevladavajuće masovne gluposti, kada gasne sjaj logosa (riječi i smisla), pozvani smo preispitivati svoje mjesto i orijentaciju, dešifrirati hijeroglife izgubljene ljudskosti. Mislenost u nama traži život u svijetu koji je ispraznio sav sadržaj života. Treba izbjeći lagodnost jastučića apokaliptičkog mišljenja, jer istinska poiesis zaziva specifičnu nomadičku praksu u kojoj je urgentan zaokret i drugačije življenje/mišljenje. Književnost je pak modus mišljenja u kojem se neprestano postavljaju elementarna pitanja o egzistenciji: Što zapravo činimo? Što nam je navlastito? Što je naš kozmos? U tom smislu, čitajući velikane klasične i moderne književnosti, u formama razgovora, tribina, predstavljanja knjiga i drugim susretima, u Književnom klubu razgovarat ćemo o odgovorima i pitanjima koja se ne izriču jednom zasvagda, nego su izraz naše samospoznaje, kroz veliku književnost.
žs
EstLab PROMOCIJA:
Iznimno nam je drago što možemo najaviti tribinu pod naslovom »Književnost i život« gdje ćemo s našim gostom doc. dr. Brankom Marijanovićem razgovarati o načinima kako književnost i filozofiju (ponovno) integrirati u naše svakodnevne živote. Povod za organiziranje tribine je njegova nova, nedavno objavljena knjiga pod naslovom Knjige koje nam mijenjaju život u kojoj nam autor pokazuje i dokazuje potrebu čitanja i načine kako Shakespearea, Dantea, Austen ili Remarquea pretvoriti u naše bliske prijatelje i životne suputnike s kojima ćemo dijeliti najdublje misli, zajednički rješavati vlastite probleme i nedoumice i učiti o sebi i svijetu. Ako im pristupimo na ovaj način, veliki pisci i mislioci prestaju biti relikti povijesti koji se pod prisilom izučavaju u učionicama/predavaonicama škola i fakulteta i postaju naši uzori, prijatelji, savjetodavci i sugovornici koji nas svojim pitanjima i odgovorima tjeraju na preispitivanje vlastitih životnih nazora, mjerila kojima mjerimo sebe i druge, kriterija po kojima upravljamo vlastitim životima, uzora koje oponašamo, ideala kojima težimo – ukratko preispitivanje i upoznavanje vlastite ljudskosti u svoj njezinoj veličanstvenosti i niskosti. Svi smo mi zbroj ljudi i misli s kojima provodimo svakodnevnicu a veliki mislioci su tu da nam pomognu „popraviti prosjek“. Oni bi nas trebali savjetovati, s nama dijeliti moralne dvojbe i nedoumice i omogućiti nam izlazak iz „vlastite egzistencijalne zamke“, kako je naziva Milan Kundera, i pomoći nam sebe i svijet sagledati iz novih perspektiva i na taj način živjeti punijim i ispunjenijim životom. Naposljetku, kao što bi rekao Sokrat, nepreispitani život nije vrijedan življenja, a mi smo svi kao ljudska bića prisiljeni biti dijelom neke veće priče i ukoliko ne budemo sposobni i voljni na originalan način pisati vlastitu životnu priču, život i okolina će nas prisiliti da živimo nečiju tuđu priču, a to je scenarij kojega nitko od nas ne želi.
bm
EstLab Predstavlja:
Što je to »manjinska književnost«? Manjinska je književnost ona koja uvijek ostaje »malena« po broju pripadnika, ali i »velika« po univerzalnosti ideje. Uostalom, nisu li Deleuze i Guattari podnaslovili sintagmom U prilog minornoj književnosti svoju knjigu posvećenu Franzu Kafki? A tko je bio univerzalniji prorok suvremenosti od ovog manjinskog češko-židovsko-njemačkog pisca i mislioca?
Gloria Lujanović hrvatska je, ali i bosansko-hercegovačka »manjinska književnica«. Kroničarka, esejistica, novinarka, no, prije svega… poetesa. Na književnu scenu ovdašnjih prostora nastupila je poemom(!) Otac (2023.). Razgovor ljubopitljive kćeri i i njezina logoreičnog oca odvija se ponajprije na relaciji između BiH (Novi Travnik) i Zagreba. Kroz cijeli se poetski rukopis provlači ova gotovo pa shizo-podvojenost između autoričina zavičaja i matičnog joj HR-identiteta. Naime, podvojenost Hrvatske iz metropolske i one perspektive Drugog.
Ova je identitet obilježen i tragedijom Lašvanske doline, o čemu Gloria Lujanović zbori u književno-žanrovskom amalagamu s nazivom Srce zemlje (2024.). Ovdje se, pak, autorica poduhvaća mukotrpna, nezahvalnog i, počesto, mučnog pothvata bilježenja svjedočenja žrtvovanih, razorenih egzistencija »gučo-goranskih« i inih ubijenih Hrvata u sukobu s bosanskim muslimanima/Bošnjacima tijekom rata 90-ih. Činjenica je da se »službeni Zagreb« nikad nije nedvosmisleno očitovao o toj žrtvi. Svjedočenje Glorije Lujanović, stoga, obol je »kulturi sjećanja« i amanet kojeg se poduhvatila kao glas onih koji ne mogu govoriti. Slično je to »prozopopeji« Waltera BENJAMINA, ali i Agambenovoj fascinantno-tragičkoj knjizi o Auschwitzu, podnaslovljenoj Arhiv i svjedok.
No umjetničko-intelektualna provokacija Glorije Lujanović ne zaustavlja se ovdje. Ona je i vispreno-lucidna novinarka. O ovogodišnjem Interliberu https://www.tportal.hr/…/knjige-jeftinije-od-kobasica-i… piše: »… koliko ste platili fritule djeci, jer ste, kao odgovorni roditelj, poveli i djecu među knjige, u oaze slobode i znanja. To što im ništa niste kupili, i što oni možda i ne vole čitati, to je poprilično nebitno. Kada bi Hrvati kao nacija imali neko majstorsko zanimanje, sigurno bi bili fasaderi…« (!?) »Svaka je knjiga maestralna, grandiozna i ostavlja bez daha«. Ali o čemu se, ovdje, ustvari radi?
Što nam znači knjiga danas? I… da li uopće? Koji je smisao festivala knjige, kako Interlibera i ostalih? Ali, koji je i smisao opće »Festivalizacije Svega« (tako i studiranja, sveučilišta, pa i kulture u cjelini)?
O ovim – za bitak humanistike – presudnim i prevažnim pitanjima razgovaramo s Glorijom Lujanović. Sve se odvija na FFOS-u, 10. prosinca 2024., u dvorani 39, od 18.30. Svi, kojima je knjiga razlog da se osjećaju živima, pozvani ste nazočiti.
mk
EStLab razgovor
Iako se može steći dojam da se o Kristianu Novaku do sada saznalo pa gotovo sve, i iz njegova profesionalnog, ali i privatnog života, možete biti uvjereni u to da ćemo u našem razgovoru s njim idućeg utorka na novom događanju EstLaba i to već poznato dobiti na jedan nov, razigran način kojim on pristupa svakom novom susretu i svakom pitanju koje mu se postavi.
Lajtmotiv našeg razgovora bit će sjecište Kristianovih područja djelovanja, kako ih on sam naziva, ona pisca i jezikoslovca, područja koja se susreću u metodi autoetnografije, dubokog proznog poniranja u pejzaže Međimurja i njegovih ljudi. Koliko su njihovi životi i događaji koji pokreću radnje Kristianovih romana specifični za Međimurje, a koliko su univerzalni i bliski svakome od nas? Koliko se znanstvena, analitička metoda jezikoslovnog istraživanja može primijeniti i pri pisanju duboko subjektivnog doživljaja naoko faktički ogoljenih podataka koji su pokretači radnji u njegovoj prozi? Odmaže li ona možda?
Kolegu jezikoslovca pitat ćemo i to koliko je jezik sȃm građevno tkivo njegovih romana ili jezik, možda, ima ulogu koju često zanemarujemo, onu glavnog junaka? Koliko dijalekt i standard, a koliko funkcionalni ili narativni stil mogu utjecati na subjektivnu, a onda i objektivnu percepciju djela i njegovih likova?
Čak ako i niste imali priliku pročitati koji roman Kristiana Novaka, a moguće je da niste jer su u knjižnicama oni rezervirani i po nekoliko mjeseci unaprijed, a u knjižarama vlada njihova nestašica, dođite u Svečanu dvoranu Filozofskog fakulteta u Osijeku u utorak, 19. ožujka gdje ćete imati priliku popričati s trenutačno, ali i inače, najtraženijim suvremenim piscem u Hrvatskoj. Iz brojnih javnih nastupa Kristiana Novaka stječe se dojam da on doista voli razgovarati s ljudima, sa žarom razmjenjivati ideje i naglas promišljati o motivima svojih djela, o procesu pisanja i načinima na koji njegova djela doživljavaju njegovi čitatelji, pa je ovo jedinstvena prilika sudjelovati u sinergiji pisca i njegove publike.
tg
EStLab TRIBINA
Tribina „Hrvatske književnice novog naraštaja“ predstavila je stvaralaštvo istaknutih hrvatskih književnica dijalogom koji također otvara i pitanje književnog djela te njegovog odnosa s javnom scenom. Samo estetičko stvaralaštvo suvremenih hrvatskih književnica upućuje i na žensko pismo kao fenomen koji je primarno obuhvatio iskustva i potrebe svakodnevnog života žena. Ipak spomenom ženskog pisma naslućuje se da je svaku suvremenu književnost pisanu od strane žene moguće svesti na takav sintaktički nazivnik, no tribinom će se ukazati da je za zaslužiti takav naslov prije svega nužan vidljivi pismeni i djelatni izraz spisateljske angažiranosti i to napose one feminističke. Takva pismena angažiranost uključuje iskustvo drugosti. Ono je iskustvo žena i danas slojevito iskazano u društvenim sferama koje se, dakako, najbolje očituje u riječima samih žena, a koje naposljetku ostaje materijalizirano u onome što se zove književnošću i književnim djelom. Sjećanja i iskustva ono su što hrvatske književnice nude kao emancipatorski put ili pak kao podsjetnik na općedruštvenu senzibilizaciju. Hrvatske književnice novog naraštaja koje slijede takve spisateljske puteve, a koje su inspirirale samu tribinu i njezin tematski krug, nagrađivane su spisateljice Ivana Šojat i Julijana Adamović.
mi
ESTLAB KNJIŽEVNI Razgovor
Mudrost poraza, ludost pobjede – s Miljenkom Jergovićem o nogometu, pisanju i… filozofiji. Kako je to živjeti u zemljama u kojima nogomet nije »najvažnija sporedna stvar na svijetu«? Baš i upravo tamo gdje je »nogomet najvažnija glavna stvar na svijetu«? Jer… budimo vrlo subjektivni (čitaj, iskreni) prema samima sebi… Nogomet jest u Hrvata mnogo više od popularne momčadske igre/sporta. Radi se – odgovorno i bezobrazno tvrdim! – o jednom od triju stožera HR-državotvornosti. Uz nedodirljive svetinje što čine kamen-temeljac (pre)»Lijepe Nam Naše« – Sveta Katolička Crkva u Hrvata, te nedodirljiva populacija Branitelja Domovinskog Rata – u svakoj se nogoloptačkoj utakmici vidi prilika da se svekoliko pučanstvo pretvori u navijače »čiste« i svete državotvorne Istine. Pretjerujem? Dakako i… dapače! Razgovarati o nogometu u Hrvata podjednako je izazovno kao i propitivati svete dogme na kojima počiva »zapadna civilizacija«. Godinu dana nakon Svjetskog nogometnog prvenstva u Kataru, o još jednom u nizu »povijesnih uspjeha« sankrosanktne ideje Vatrenih, dakle, razgovaramo s Miljenkom Jergovićem, a uz povod knjige mu Mudrost poraza, ludost pobjede. Za možebitno neupućene, radi se o jednom od najznačajnijih, najprevođenijih i romaneskno-pripovijedački-esejistički najpozvanijih osoba s bliskih nam geo-koordinata. U jednakoj mjeri, radi se (i) o bosanskom (i) o hrvatskom piscu. (Ako bi sam autor uopće želio na sebe preuzeti teret tih identitetskih odrednica!?) Nabrajati sve njegove spisateljske uknjižbe zahtijevalo bi neku vrst tekstualnog itinerara koji bi zasigurno premašivao bilo kakve leksikonsko-enciklopedijske leme. Gotovo tri desetljeća od kultnog Sarajevskog Marlbora (1994.) Jergović se, volens-nolens, etablirao kao jedan od najutjecajnijih pisaca svog naraštaja. Po opusu, neprijeporno… Ali i po raritetnom umijeću pripovijedanja. Držim, mogao bi se staviti u koordinate onoga što u eseju »Pripovijedač« (1936.) opisuje Walter Benjamin. Naime, Jergović dubokosežno nadmašuje spisateljski techne u smjeru autentičnog poiesis. Čovjek je to koji je i filozof po obrazovanju, jedan od učenika velikog estetičara s ovih prostora, Predraga Fincija. No, pokušaj autora ovih redaka da barem ovlaš ocrta gosta tribine EstLaba ima, nužno, tek sporadičnu djelomičnost u namjeri. Jergović nam dolazi u funkciji »Druga«, eksperta za »nogometna pitanja«. Zar samo zato? NEEE, u razgovoru s njime, nadamo se dostići neki odgovor na pitanje o Mudrosti poraza (i) ludosti pobjede. O nogometu, pisanju, i onome što još i davno zaboravljeni Sartre sebe dubokosežno preispituje: Qu’est-ce que la littérature? I… što je filozofija u otvaranju Književnog prostora (M. Blanchot)?
Sve ovo zbivat će se u utorak, 12. prosinca, od 18.30, u dvorani 39 pred studentima Filozofskog fakulteta u Osijeku. Svi ste pozvani…
mk
događanja:
14. ožujka 2023.
U Književnom klubu Estetičkog laboratorija na Filozofskom fakultetu u Osijeku, 14. 3. 2023. godine, gostovao je ugledan autor na ovim prostorima. Na početku razgovora, tematiziralo se stanje na hrvatskoj i regionalnoj književnoj sceni. Nakon toga, Josip Mlakić je predstavljen kao vrlo ambiciozan pisac (Gajin), sa širokim repertoarom tema. U nekoliko navrata, autor je isticao i vlastite filmske uspjehe, što je bilo posebno zanimljivo dijelu slušateljstva. Također, premda se autor ograđivao od pretežitosti stanovitih apokaliptičnih i „mračnih“ atmosfera, Senković ih je apostrofirao. One, takove rezonance i ugođaji, za Mlakića su ključne u oslikavanju suvremenog stanja, uz zanatski dobro razrađen diskurs. Mlakić je istaknuo kako voli pisati po uzoru na velike moderne pisce, a shodno tome značajan dio razgovora usmjerio se na Ivu Andrića.
Roman “Na Vrbasu tekija”, pisan je hrabro, kao pokušaj preludiranja uz Ivu Andrića. Bilo je zanimljivo i instruktivno iznova slušati o ovom velikom piscu, o andrićevskoj osebujnosti stila, koja se nekima čini naivnom jer se oslanja na narodske idiome ali to nikako nije (Gajin). Uz uže književnu dimenziju, bilo je neizbježno prokomentirati i “politički status” Ive Andrića, na što se Mlakić također kritički osvrnuo. O distopiji je rečeno da u prvom redu kazuje o našoj sadašnjosti i suvremenim orijentacijama. Primjerice, roman “Planet Friedman prikazuje opustošenost zemlje i bespuće oceana: „Tisuće brodolomaca bacale su u more poruke s bocama koje nemaju kome doploviti.“ U tom fonu propitivale su se stanovite povijesne perspektive i „događaji“, kao medijski opijum za mase. Još je spomenuto nekoliko Mlakićevih romana: „Evanđelje po Barabi“ (pisano iz perspektive židovskog pobunjenika Barabe, uz imaginaciju Isusova života), „O zlatu, ljudima i psima“ (apokaliptička perspektiva, budućnost i BiH), „Druga Noina arka“ (o kraju svijeta kakvog poznajemo, o pohlepi i beskrupuloznosti, o planini na kojoj su radnik Noa i ovčar Ibrahim). Nekoliko puta se spominjao specifičan bosanski fatalizam i aktualna besperspektivnost, s čime se nisu svi složili (Senković). Razgovor je bio zanimljiv, posebice zbog tematiziranja velikog pisca, Andrića. Sudjelovali su: Josip Mlakić, Igor Gajin i Željko Senković. Također, bilo je nekoliko upita i komentara zainteresirane publike, što je uvelike pridonijelo kvaliteti i ugođaju ovoga kulturnog događaja.
žs
24. svibnja 2022.
Što je nama današnjima, Evropa? Ili, možda jasnije, što nam je EUROPA? Osim ideologijske konstrukcije o istoj – a kojom caruju svepremreženi mediji – je li od Evrope/Europe još preostalo nekog »životnog svijeta«?
Jednako kao o Europi danas, pitamo se i što je preostalo od Krležine »Evrope danas«? I… tko je uopće »KRLEŽA«… za nas? Znamo li s njime uspostaviti dijalog, to jest razgovor, a ne znanstveno-akribijsku komunikaciju? Esej Miroslava Krleže »Evropa danas« iz 1935., samo je schlagwort za razgovor o ovome, ne samo hrvatskom (?) i europskom negoli i svjetskom književniku.
»Evropa putuje u gvozdenom, oklopljenom tenku, službeno uvjerena o svom božanskom porijeklu… nikako ne sumnja u svoje nadzemaljske dividende, u svoje bogom blagoslovljene mitraljeze… beskrajan (je) niz takvih Evropa, te nam je jednu Zeus oteo kao bivol, a drugu nam gazi kapitalizam kao pobješnjeli nosorog… ako su Kant i Hitler samo pojave koje traju bez početka u beskrajnom nizu varijacija…« (M. Krleža, »Evropa danas«, 1935.)
Krleža te stravične i najstravičnije 1933. piše Europu danas. Ovaj »esej ne dopušta da tadašnje-današnja ili vremenski ili prostorno ikoja Europa ne zatvori ni jedan snažan gest osvješćenja strasnog negativiteta koji njome hara, a jer navodno ima podrazumijevajućih znanstvenih, kulturnih, filozofskih ili egzistencijsko-ekonomskih prednosti. Uvidno-uvodnim subjektom pa prvosobno monološki, potom dijaloški Krleža Europom osvjetljava njezin zahuktali mrak.« I da… ne samo onako BTW, pitamo se i je li trenutak da demistificiramo Krležino »Osječko predavanje?«; Jesu li se »Krleža i Osijek… mrzili… javno!(?)«
Eto nam schlagworta za razgovor! U sesiji »Dijalogos« EstLaba razgovaramo o mogućem vječnom aktualitetu, ili pak »virtualnoj aktualizaciji« ovih misli za nas u današnjoj EUropi. Je li Krleža proročki nagovijestio našu suvremenost? Da li je on doista, posebice svojim novelističkim, teatarskim i romanesknim opusom »suvremenik Evrope«? Je li Krleža i u svjetskim razmjerima značajan?
Nadalje, pitamo se i o tomu što najznačajniji filozofi misle o Europi. O njezinoj… IDEJI? Edmund Husserl detektira »ideju Europe« (1936) kao umne zajednice. On drži da je kriza duhovnih znanosti proizvela i istovrsni gubitak »istinski ljudskosti« i svrhu postojanja Europe kao »tvorevine povijesnog ljudstva«. Jesu li nam, pak, Jacques Derrida i Jürgen Habermas pomogli u detekciji toga što doista jest Europa? Što to znači da je »ideja Europe« izmakla iz naručja »narodâ i prešla u tijela dvojbene demokratske legitimacije, poput Europskog Vijeća«? Kako shvaćamo Europu i SAD na »simboličkoj razini«? Konačno, možemo li danas uopće razumjeti tezu da je Evropa/Europa filozofska IDEJA?
O svim ovim temama razgovaramo – u utorak, 24. svibnja 2022. u 18 h u sobi 39 – s našim gostom, filozofom i sociologom Tončijem Valentićem s Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu, te s profesorima s Filozofskog fakulteta u Osijeku: pjesnikom i teoretikom Goranom Remom, teatrologom Ivanom Trojanom, kao i filozofom Marijanom Krivakom.
mk
*****
Pisanje i metamorfoze duše. Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-2021.)
Utorak, 21. prosinca 2021. u 19 sati
Mala vijećnica Filozofskog fakulteta Osijek (soba 39, I. kat)
Sudjeluju: Željko Senković, Igor Gajin i Boris Bosančić
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821-1881) svjetski je pisac, s iznimnim utjecajem na našu epohu. Suvremen i svevremen, napisao je vrhunska djela: “Zločin i kazna“, “Braća Karamazovi“, “Zapisi iz podzemlja“, “Idiot“. Kao čovjek je patio (preživio izvršenje smrtne kazne pred streljačkim vodom i sibirski logor), a kao pisac fantastično pripovijedao i razvijao poetiku preobražaja ljudskosti. Ovaj veliki poznavatelj duše istraživao je čovjekove unutrašnje prostore, sa njihovim mnogobrojnim “podrumima i katovima”, tražeći slobodovanje i čistoću koja bi nadvladala strahote vanjskog svijeta: “Napraviti novi korak, izgovoriti novu riječ, to je ono čega se ljudi najviše boje”. Suočen sa zlom i nesrećom, Dostojevski se u cijelom opusu trudio afirmirati osobnost i ljubav, pri čemu često tematizira patnju i vjeru: “Svi su ljudi povezani tajanstvenim nitima, a istinski odnos prema životu mjeri se bezuvjetnom ljubavlju koja nadilazi granice uma”.
„U spomenima svakog čovjeka ima takvih stvari koje on ne otkriva svima, već samo prijateljima. Ima i takvih stvari koje neće reći ni prijateljima, već jedino sebi, i to u povjerenju. Ali ima, najzad, i takvih koje čovjek ne smije ni samom sebi da otkrije, i baš takvih, svaki pristojan čovjek ima podosta.“
(F. M. Dostojevski: Zapisi iz podzemlja)
*****
6. svibnja 2021.
Drugo događanje EstLaba donosi govor i razgovor o Kafkinim pripovijetkama, manje poznatim kratkim tekstovima znamenitog pisca, kojim(a) će rukovoditi profesor Željko Senković. Izrazom kafkijansko opisuje se besmislenost i paradoksalnost mnogih aspekata modernog društva. Ako je i bio ravnodušan spram života, Kafka se opirao ustrojenom svijetu koji inzistira na našoj nadomjestivosti, te stvara suvišne ljude. Ne znamo kako istinski biti u pohodu neljudskog, pa životarimo kao sjene onoga što smo mogli i trebali biti. Kafkina rečenica je ogoljena, što predstavlja osebujnu ljepotu njegove proze. Za njega je pisanje oblik molitve, ali i služenje đavlu. Predstavljajući apsurdne i čudovišne slike svijeta kao laži, iznosi jednostavne i neumoljive istine, pokazuje bezdan i pustinju modernog simulakruma moći. Ne može ga se svesti ni na kakvu etabliranu estetiku ili politiku naše epohe, bio je udaljen od bilo kakve ideologije, ali ipak je vjetar slobode i otpora. Što nam govori Kafka, on koji nije htio podučavati ni biti orijentirom?
Naziv događanja: Pisanje i sloboda. Kafkine pripovijetke
Moderator: Željko Senković
Sudionici: članovi EstLaba i svi koji se odazovu pozivu…
Vrijeme: četvrtak, 6. svibnja 2021. u 18 sati