»Prostor u kojemu živimo, kojim smo zavedeni da u njega izađemo iz sebe, u kojemu se odvija erozija naših života, našeg vremena i naše povijesti, taj prostor koji nas slama i troši i sam je heterogen. Drugim riječima, ne živimo u nekoj vrsti praznine, u nutrini u kojoj se mogu situirati pojedinci i stvari. Ne živimo u nutrini neke praznine oslikane različitim blještavilima, živimo unutar skupa odnosa koji određuje smještanja nesvodiva jedna na druga i koja se apsolutno ne mogu superponirati.«
mf
************************************************************************************
EstLab Razgovor
Pozivamo vas na posebno izdanje Estetičkog laboratorija koje će ugostiti istaknutog novinara, publicista i književnika Dragu Hedla, pod naslovom „Zločin i kazna estetike“.
U razgovoru koji će se voditi na rubu novinarstva, književnosti i društvene kritike, Drago Hedl progovorit će o granicama istine i fikcije, odgovornosti pisca i moći estetike u oblikovanju priča o stvarnim zločinima. Koje su etičke dileme u estetskoj obradi nasilja? Kako književnost oblikuje (ili zamućuje) društvenu pravdu? Koliko je literarna samoispovjed konačno ogoljenje života? Može li istinito biti lijepo, a lijepo istinito?
U ozračju poetske forenzike i estetskog preispitivanja, ovaj susret otvara prostor za promišljanje o ulozi umjetnosti u suočavanju sa stvarnim traumama, u vremenima u kojima je moguće da pravovaljana kazna izostane kao odgovor nadležnih institucija.
#EstLab
ESTLAB RAZGOVOR
U današnje vrijeme visoko specijaliziranih znanja, kada stručnjaci postaju stručni u vrlo uskom području znanosti ili čak i umjetnosti, jer treba se istaknuti, ili ‘profilirati’, kako se često kaže, rijetko se nađu one, pa gotovo renesansne osobnosti koji bez problema plove morima znanja i svojim radom i djelovanjem povezuju daleke, ponekad i nevidljive i nedodirljive obale.
Čitajući životopis(e) Nataše Govedić može se zaključiti da se radi o vrlo iskusnoj moreplovki koja o umjetnosti i znanosti piše i govori s neuhvatljivom lakoćom i pri tome se jako dobro zabavlja. Nataša nalazi podzemne struje koje spajaju književnost i teatar, poeziju i jezik, čitanje i življenje, školu i život.
Počet ćemo, stoga, naše druženje razgovorom upravo o ovoj zadnjoj temi, školi i životu, priprema li nas ona doista ZA život, kako nam institucije govore i kako u toj i takvoj školi naći za sebe, bilo učenika, bilo nastavnika, onaj prostor slobode koji doista postaje životan. Nataša će nam o školi, životu i slobodi govoriti kroz svoju najnoviju knjigu Pohvala odriješenim rukama- odvažna čitanja i kritičke pedagogije u kojoj se propituju prakse čitanja i pisanja s drugim vrstama kreativnih izražavanja.
Naš bi razgovor trebao zatim krenuti i sljedećom od tih neuhvatljivih struja kojima upravlja eros stvaranja, ono što Nataša sama naziva ‘senzualnim’ u jeziku. Propitivanjem onog čulnoga u procesu jezičnog uobličavanja vlastitog doživljaja knjige, predstave ili glazbe (re)kreiramo naše unutarnje tijelo i repliciramo se na mnoštvo novih načina. Područje književne i ine kritike je u današnje vrijeme postalo vrlo zahtjevno, nalazimo se u valovitom moru zaglušujućih informacija kada je teško naći svoj vlastiti glas, a pogotovo je teško napraviti razliku između kritzerstva i kritike. O svemu tome govorit ćemo i na temelju misli o književnosti i književnoj kritici izloženima u knjizi Nataše Govedić Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika.
Ovo su samo ideje, plovidbene karte i skice, no more nas često baca na neistražena mjesta, tako da nikada ne znamo gdje ćemo završiti. Očekujemo, dakle, od naše gošće i sugovornice mnoštvo novih čuvstava i doživljaja, pa dođite na naše putovanje brodom EstLaba u utorak, 18. ožujka u 18.30 i sigurni smo da nakon toga više nećete biti isti.
tg
EstLab Kolokvij
Kao i sa svime (pre)ostalim, još iole smislenim danas, ostaje neuralgičnim pitanje »života i smrti«. Pa i same filozofije. Koji je uvjet preživljavanja joj? U čemu je tanka linija njezine granice opstanka… dakle, opet, života joj i smrti. Filozof koji se najustrajnije bavio tim pitanjem jest, svakako, Michel FOUCAULT. Zaključni tekst inicijalne knjige iz planiranog šestoknjižja, pod provokativnim naslovom Historija seksualnosti – Volja za znanjem (1976.) – nosi naslov »Pravo na smrt i moć nad životom«. Ovdje Foucault razotkriva permanentnu novovjekovnu arcanu. Misterij je to to odnosa znanje/moć. Kako se strukturira suvremeni, kapitalistički svijet? »Arheologija znanja« pretače se u osebujnu »genealogiju moći«, a upravljanje nad životom postaje temeljni način porobljavanja pojedinaca izloženih tehnologijama znanja i strategijama moći. »Spas« od ovoga Foucault pred kraj života pokušava pronaći u hermeneutici »brige o samome sebi« (epimeleia heautou). Nakon bestijalne suverene moći – grafički najdrastičnije opisane na početku njegove knjige Nadzirati i kažnjavati (1975.) – tijelo se sve manje kažnjava surovim mučenjem i ubijanjem, a sve ga se više nastoji… disciplinirati. Ono postaje ulogom kapitalske »brige« za radnu snagu, zdravo podatnu za proizvodni proces. Foucault cijelu temu diže i na razinu tzv. historije seksualnosti. Moć nad životom – barem od 18.stoljeća – razvija se u dva smjera. Prvi je tzv. »anatomopolitika ljudskog tijela« koja postaje ubilačkim smrtnim strojem (ili ratnom mašinom, kako će ju kasnije nazivati Gilles Deleuze i Felix Guattari). Drugi je, pak, »biopolitika pučanstva«, koja regulira higijenu populacije. I ne samo to… » U igri« su ovdje demografija, politika stanovanja, zdravstvena politika, epidemiologija – nauk o »pravilnom oblikovanju društvenog tijela«. Put od suverene moći – koja se vodi načelom ‘Zadaj smrt i ostavi na životu’ – preko discipliniranja tijela u zatvorenim prostorima – škola, tvornica, bolnica, kasarna… sam zatvor – završava u bio-moći kao pokretačkoj snazi suvremenog kapitalizma. Dakle, njezino je načelo ‘Dosudi život i… pusti umrijeti’. Što Foucault kazuje o svemu tome? Koja je moć ŽIVOTA kao OTPORA’? I, gdje se nalazi »snaga otpora/pobune života naspram moći koja ga nastoji kontrolirati«? Čemu još ŽIVOT u sveopćoj biopolitici ratnog stroja današnjice? Nadalje, kako se »simbolika krvi« pretvorila u »analitiku seksualnosti«, kao temeljni , kao temeljni dispozitiv nadzora nad životom pojedinca u »umreženim društvima kontrole« (Deleuze)? PRAVO NA ŽIVOT… Može li još čovjek biti ono što jest (Koji Jest!) onkraj svih tlačenja i otuđenja? Je li »zakon mača« onaj usudni, neizbježni fatum pojedinca, kako u Foucaultovo vrijeme tako i nas danas? Imamo li (još uopće) moći suprotstaviti se toj – moći?
Na ova i druga pitanja pokušavamo odgovoriti na znanstvenom kolokviju EstLab-a, u utorak 21. svibnja, od 18.30 u dvorani 39 FFOS-a. Uz EstLab-ovce – Borisa Bosančića, Marijana Krivaka i Željka Senkovića – na događanju nam se pridružuju i studenti filozofije s našeg fakulteta.
mk
EstLab Tribina
Ima li u današnjim kulturnim i društvenim koordinatama još uvijek mjesta za tzv. »Teoriju«? Ili, u kojoj mjeri Teorija preuzima ulogu što ju je nekoć imala povijest filozofije? Odnosno… što nakon »kraja filozofije« u okružju postmetafizičkog stanja, još uvijek biva »zadaćom mišljenja« (Heidegger)?
Namjerno aludirajući na svekolike postizme u drugoj polovici 20. stoljeća – postmoderno, postpovijesno… postljudsko stanje – tribina EstLab-a pod gornjim naslovom ugošćuje jednu unikatnu studiju na ovdašnjem književno-teorijskom polju. Naime, knjiga Zvonimira Glavaša – osječkog studenta, a zagrebačkog doktoranda i nastavnika – uvodi nas u zasebično područje međuprožimanja književne teorije i politike. A ne može se poreći da tako nešto ne interesira i ono što nam je još preostalo od – FILOZOFIJE!?
Studija Postmarksističko stanje. Književnost, politika i teorija problematizira odnos »literarnosti politike« i »političkosti književnosti«. Radi se o jednom – parafrazirajmo ovdje Mauricea Blanchota – »beskonačnom razgovoru«. Razgovor, pak, što ga inicira EstLab, pokušava postaviti pitanja o uporabivosti književne teorije za praktičko i aktivističko repozicioniranje same Marxove misli (ili njegovih Sablasti, kako bi narečenu problematiku naslovio Jacques Derrida!). Kako? Pa, ponajprije, preko restrukturacije njegova strukturalističkog i poststrukturalističkog nasljeđa sadržanog u filozofijsko-političkim pozicijama suvremene francuske misli.
Od inicijalnog Laclau-Mouffeova spisa Hegemonija i socijalistička strategija (1985.) nižu se pozicije Rancièrea, Deleuzea, Derridae, Foucaulta i Machereya. (Appendix čine osvrti na ruske formaliste i Bahtina, te na Batailea i Blocha.)
Što je od ovoga još uvijek – ne samo kulturalno i teorijski već upravo – političko-aktivistički upotrebljivo za suvremenu humanistiku i filozofiju? Koje su to teorijske »obiteljske sličnosti« (Wittgenstein) važne i za samo razumijevanje književnosti?
Pitanja i – nadamo se! – poneki odgovor na ovo, pokušavamo pronaći na tribini EstLab-a. Razgovaramo s književnim teoretičarem/povjesničarom Tomislavom Brlekom, Zvonimirom Glavašem te piscem ovih redaka (i, vjerujemo, još s ponekim), u utorak, 16. travnja 2024. od 18.30 u dvorani 39 FFOS-a.
mk
EstLab Okrugli stol
Ako ste jedan/jedna od onih koji su u stalnoj potrazi za nečim drugačijim, ako osjećate da ono što vam nude algoritmi ne može i ne mora biti konačan odgovor, onda bi priča o Močvari i URK-u mogla biti nešto za vas. U skladu s izvornom idejom EstLab-a, onoj o obrazovno-odgojnoj ulozi umjetnosti, na tribini pod naslovom Umjetnost i aktivizam predstavljamo zagrebački Klub Močvaru i s njim povezni URK (Udruženje za razvoj kulture) kao jedinstvenu pojavu na hrvatskoj umjetničkoj sceni, još od 90-ih godina prošlog stoljeća. O Močvari i URK-u razgovarat ćemo s jednim od njihovih idejnih pokretača, Kornelom Šeperom, koji je najbolji primjer kako je za ovakve pothvate vrlo često potreban jedan entuzijastičan i kreativan pojedinac, ali i da bi bez zajednice ljudi koji taj entuzijazam dijele i šire dalje mnogi pothvati propali ili ne bi ni započeli. Primjer za to su i naši sugovornici iz Udruge Slama iz Osijeka koji su umjetnost, likovnu i glazbenu, isprepleli na mnoštvo različitih i začudnih načina kojima pokazuju kako je onaj odozdolni pokret, od službenih institucija često neprepoznata potreba da se bude drugi i drugačiji uvijek negdje u pozadini i povremeno eruptira prekrasnim vulkanima kreativnosti. Estetika drugačijeg, začudnog, vrlo često i apsurdnog napravila je od ovih udruga i izvorima aktivizma opozicije društvenom i umjetničkom mainstreamu. Močvara i URK bili su, i još uvijek jesu, svojevrsni inkubator na čijoj su se pozornici predstavljali ili pekli zanat brojni domaći i svjetski umjetnici različitih profila, a Slama i Slamanje u gotovo intimnoj, skvoterskoj atmosferi osječke Tvrđe isijavaju svoju specifičnu kreativnu energiju. Baš kao što Močvara već godinama ucrtava Zagreb na međunarodnu mapu alternativne i subverzivne kulture, informirajući i obrazujući desetke tisuća posjetitelja, tako je Slama mjesto gdje se energija mladih usmjerava u čistu pozitivu, pozivajući nas da pogledamo onu ljepšu stranu svijeta u kojem živimo.
tg
ESTLAB SIMPOZIJ
4. znanstveno-stručni skup »Filozofija između znanosti i religije, predstavlja središnji dio izvedbe projekta »Dionizijski teatar. Eksperiment dramske filozofije« kojim Laboratorij eksperimentalne estetike i Filozofski fakultet u Osijeku nastavljaju programski niz filozofskih rasprava sveučilišnih nastavnika i studenata u ozračju akademskog dijaloga na niti vodilji jezika kojom se filozofija i umjetnost, izvan dosega njihove procjene kao kulturnih stečevina, iskušavaju u svojoj prvobitnoj neuvjetovanosti. U takvom vidokrugu njihova pripadnost istini sukladna je pravovaljanom odgovoru na zahtjev za ponovnim oživljavanjem mišljenja.
ESTLAB in memoriam Gianteresio Vattimo (4. 1. 1936. – 19. 9. 2023.)
Gianni VATTIMO dijelom je one legacije povijesti filozofije 20. (ali i 21.) stoljeća, koju običavamo nazivati – postmoderna. Ipak, to je prejednostavno. Možda, čak, i pogrešno.
Jer, ovaj vrijedni njemački filozofski stipendist i učenik, svoje ključno djelo La fine della modernità (Kraj moderne, 1985.) posvečuje 20.-stoljetnoj hermeneutici. Dakle, primarni su mu sugovornici u ovoj knjizi Hans-Georg Gadamer, Martin Heidegger, ali i duhovnom im baštinom prethodeći, Friedrich Nietzsche.
»Misli koje će promijeniti svijet dolaze na golubinjim nogama«. Što nam kazuje ovaj navod iz Tako je govorio Zaratustra? Zapravo… sve! (Barem što se tiče Pier Alda Rovattia i, najodlučnije, Vattima, kao dvojice rodonačelnika tzv. »slabe misli« (Il pensiero debole). Što je to takozvano »slabo mišljenje«? To je, ustvari, Vattimov odgovor na cijelu (»jaku«!) povijest zapadne filozofije subjektivnosti, tj. na sklop što ga čini onto-teo-kozmo-antropologija. Dakle, metafizika.
Heidegger mu pritom ostaje glavnim orijentirom. Naime, u jednoj ideji najslavnijeg 20.-stoljetnog njemačkog barda tzv. hermeneutike fakticiteta – točnije u spisu Identität und Differenz (1957.) – nalazimo i na termin Verwindung. Isti može značiti pregorijevanje, prebolijevanje, ili, pak, ozdravljenje od bolesti. Ovdje se krije namisao jednog drugog, drukčijeg započinjanja (der andere Anfang). A što nam je danas aktualnije (opet) za nas, potrebite »stvari mišljenja«? Jer… u ideji »novog započinjanja« krije se i ono što je već Nietzsche detektirao kao mogućnost »aktivnog nihilizma«, pa onda i potrebitost nadolaska Nadčovjeka. Ovaj će, pak, shvaćanjem zbilje kao navlastito umjetničko-estetičke egzistencije, svojevrsnim otporom i vitalitetom »bivanja« odmijeniti »jaku«, najčešće i nasilnu apsolutizaciju bitka. Isti je, pak, danas (nažalost još uvijek!), osnovom korporacijskog kapitalizma i tehnosfere. Korporacija tako preostaje nad-društvenim i nad-državnim apsolutom »kraja povijesti«. Sve se to, pak nadaje nasljeđem filozofije Duha, Uma, Apsoluta, konačno, Ideje kao najviše definicije tog Apsoluta u Hegelovoj Znanosti logike. A ta nas je, pak, logika i dovela do stalno se perpetuirajuće realne ontologije pokoravanja robnim kumirima i »dobrovoljnom ropstvu«, te »psihotehnikama kontrole želje« (Ž. Paić, Doba oligarhije).
VATTIMO, zasigurno nije tako zamišljao svoje Transparentno društvo. (Uostalom u nazivu istoimenog teksta eponimne knjige stoji upitnik /?/). Gdje on pronalazi nadu u bezdanim ponorima društva »poopćene komunikacije«? Nigdje drugdje doli u svojevrsnom prizivanju hermeneutičkog pogleda na povijest, u kojem se putem »iskrivljujuće«, ili »paraboličke« (Žižek) perspektive, vidi šansa za afirmaciju onog Drugog i Drukčijeg. Ono »slabo« u Vattimovoj sintagmi za »mišljenje«, zapravo je jak otpor dominantnoj apsolutizaciji europocentrične suvremenosti (ali i suverenosti). Drugim riječima, to je snaga lokalnog, dijalektalnog, vernakularnog, koje zahtijeva (ne samo medijski) prostor – postajanja.
Ovdje se Vattimo suprotstavlja sveprožimajućoj »historičarskoj pripovijesti«, slično kao i W. Benjamin u svojim čuvenim Povijesno-filozofijskim tezama, zazivajući navlastutu inačicu Marxova »historijskog materijalizma« (!?). Ipak, rekao bih, Vattimo je puno bliži Gillesu Deleuzeu i njegovoj inauguraciji filozofije kao »stvaralačke konstrukcije postAjanja«. Kako ozbiljiti drukčiji svijet? Iz kaosa, ili, pak kaozmosa, možda imanancijom života – kao bi predložio, po Foucaultu, najvažniji filozof za nadolazeće 21. stoljeće, Deleuze?
Gianni Vattimo svoj je projekt usmjerio na ideju jedne plemenitije, ljudskije, a ne tek (puko) »slabije« (post)Moderne. Njegova slaba misao čini se to jačom u ovim post-povijesnim vremenima. Nasuprot legaciji klasične Moderne. Naime, unatoč apsolutnim joj projektima i… katastrofalnim ishodima tzv. »napretka«.
mk
ESTLAB KOLOKVIJ
EstLab Talk Show
Gledate li televiziju? Televiziju? TV? Pa… to vam je ono tamno sučelje što stoji negdje u istaknutom prostoru u obiteljskoj dnevnoj sobi, a ispred kojeg se okupljaju roditelji i ostali ukućani. Kada? Nekad je to bilo oko 20, onda oko 19.30, sada najčešće oko 19 sati. Jer… to vam je »PRIME TIME« … najvažnije doba dana, od pećine do građanskih salona.
Jer, ljudi, po naravi, ne »teže prema znanju«, kako bi to rekao stari Aristotel, već »… prema televiziji« (Matko Sorić, Koncepti postmodernističke filozofije, Zadar 2010). Znam, znam… mladi ljudi vašeg naraštaja rijetko, ili nimalo gledaju TV; tu su mobitel, laptop, komp, tablet… Ali, još uvijek (ipak!) znate da ta TV postoji? Ili…Što se događa kada vas nema više na TV, pa ostanete tek na YouTube-platformi? Nimalo nije šaljivo, pretpostavljam… (Barem mi, »stari prdonje« to naslućujemo.)
Drugovi/drugarice mi iz EstLab-a, pa i ja posebično, dugogodišnji smo abonenti PRIME TIMEa. Bornu, Domagoja, Jana znate i vi mnogi mlađi svojomglavommisleći… mi stariji sjećamo se i Zvonka Hrabara (znanog i kao Branko Đapić, legendarni prosvjetitelj s ovih prostora). Negdje 2016. napravili su dotad nezapamćenu »subverziju« u TV-eteru Lijepe Naše Dalekovidnice (svima nam predrage HTV). I… trajao je taj »Montirani proces« nekoliko nedjelja… u PRIME TIME-u HR domova! Nemreš bilivit… Dok se Vlasi ne dosete… » isteklo vreme posete« (neprežaljeni Đorđe Balašević autor je stiha, a njemu je Domagoj posvetio najemotivnijih 15 minuta omiljene nam emisije).
Uhhh… bilo je tu dobrih stvari na toj N1 TV-platformi. Od Bornina pedagoškog nastojanja oko »Ribanja i ribarskog prigovaranja«, pa sve do Domagojeva ultimativnog »Utjerivača socijalne pomoći/nekretnine«… pa Jan, glumac najboljih »uloga s leđa«, dok nije postao legendarni general Dobro u Zovici.
Uozbiljimo se…hmmm… Što je to »satira«? Od Juvenala, preko Erasma… do Alan Forda i Monty Pythonovaca, satira… SATIRE! Opet navodim najdražeg politfilozofa: »nema boljeg ishodišta mišljenju od smijeha« (W. Benjamin: Pisac kao proizvođač). EstLabovci ispunjavaju Vaše želje (ma kurim vas… to su tek naše želje!), pozivajući PRIME TIME da progovori ponešto o »Estetici političke satire«. Prajmtajmovci – najjači kritički mislioci U Hrvata!? Da? Ne? A možda će biti govora i o nekim nam bliskim, balkanskim prostorima? Nikad ne znaš…
Uglavnom, dođite 16. 05 u 18 sati u prostor s brojem 39 našeg faksa. Isplati se… Financijski ziher ne, ali jamčimo sokratovsko »kvarenje mladeži«. Garant…
mk
U razgovoru
EstLab prezentacija
Ženski sud – feministički pristup pravdi
Filozofski fakultet u Osijeku, 18. siječnja 2023., u 18 sati
Sudovi sude… Sudovi dosuđuju, ali i presuđuju. Međutim, svi mi u humanistici vrlo dobro znamo da takovrsna građanska institucija suda zapravo slijedi tek logiku – prava. I to onog formalnog. Isto se, pak, pravo ravna prema paragrafima, protokolima, procedurama. No, Pravo u ovome smislu ne znači i… pravednost, tj. Pravdu. O svemu ovome još je prije cijelo stoljeće progovorio Walter Benjamin u svom čuvenom eseju »Zur Kritik der Gewalt« (Uz kritiku sile/nasilja). Nažalost, pravo i pravednost dvije su, vrlo često, različite »stvari«. Stoga trebamo i moramo iskoračiti iz formalnog okvira prava.
EstLab je u kišovitoj osječkoj večeri, 18. siječnja napravio taj – »iskorak«. Naime, na FFOS-u ugostio je program naziva »Ženski Sud – feministički pristup pravdi«. Događaj je bio posvećen eponimnom zbivanju, upriličenom u Sarajevu, između 7. i 10. svibnja 2015. Staša Zajović, ispred čuvenih Žena u crnom iz Beograda, te Nela Pamuković, iz zagrebačkog Centra za žene žrtve rata – Rosa, moderirale su gostovanje četiriju žena sudionica spomenutog »Ženskog Suda«. Nakon kratkog, ali vrlo sugestivnog uvoda u događaj, kojeg je predstavila Staša Zajović, prikazan je dokumentarni film Filipa Markovinovića, u produkciji Žena u crnom. Doista, sama kino-zabilješka ostvarila je temeljnu namjeru pokretača ove jedinstvene akcije žena s područja bivše Jugoslavije, da iza sebe ostavi trajan dokument jednog historijskog zbivanja. Dinamiziran je to i ritmičkim kino-jezikom iskazan filmski izričaj koji je, zasigurno, ostavio dubok dojam i trag na sve prisutne gledatelje u dvorani 39 FFOS-a. No još je jači utisak ostavilo ponovno svjedočenje triju žena koje su sudjelovale na sudu/konferenciji i na filmu. Naime, njih tri, uz podršku feminističke psihoterapeutkinje Marijane Senjak, nakon projekcije uživo je ponovno svjedočilo pred prisutnim auditorijem. Svoja su dramatično-tragička iskustva iznijele Marica Šeatović iz Novske, te Jovanka Carević i Milica Miladinović iz Zagreba.
Posebice se emotivnim i potresnim pokazalo svjedočenje jedne od njih, koja je bila žrtvom silovanja u mračnim ratnim zagrebačkim devedesetima. Njezin je iskaz u dvorani izazvao osobito intenzivan doživljaj šoka i suosjećanja. Žene su, kao i muškarci, tada bili ponižavani i izloženi najbrutalnijem nasilju samo zato što su bile/i »pogrešne nacionalnosti«. Jedna od hrabrih žena, etnička Hrvatica je, npr. na upit svojih zlostavljača, kako se ona kao katolkinja mogla udati za Srbina, odgovorila: »Ne, ja sam se udala za Čovjeka«.
Kako je Staša Zajović kasnije napomenula, ipak ne smijemo u suočenju s ovim Ženama primarno imati osjećaj sažaljenjia i svjedočenje nije trebalo prenijeti tek žalovanja nad podnesenom žrtvom. Emocija treba biti ona Otpora i – Hrabrosti. Ženskoj, ali Ljudskoj uopće. I doista, ovo je bilo osebujno iskustvo u ovdašnjem okružju i uz gostoprimstvo ustanove fakultet kao i udruge Estetičkog Laboratorija. U Osijeku je to bio dosad nezabilježen – na ovaj način »neviđen« i »nečuven« – emotivan i katarzičan događaj. I to najinspirativniji za promišljanje. Također, i autentičan u smislu poznata Agambenova diskursa iz knjige podnaslovljene, Arhiv i svjedočenje (Ono što nam ostaje od Auschwitza, 1998.).
Također, namjera organizatora/ica jest bila (i) da ovo svjedočenje prenese u akademski okvir. To se pokazalo jednako primjerenim, te filozofskim pregnućem. Uz posvetu prijateljici Staši, mogu na koncu reći da je ovo zbivanje i njegova artikulacija bilo na tragu analiza Hannah Arendt, kao i Shoshane Felman. DA, »Ženski sud« otvorio je okvir za razotkrivanje »pravno nesvjesnog«. Feministički pristup pravdi »otškrinuo« je, dakle, »vrata« za suđenje/a koje/a će se neminovno jednoga dana morati zbiti na tlu država bivše Jugoslavije. Naime, »suđenje sudu« I, još važnije, »suđenju povijesti nasilja« (Arendt, Felman) na ovim prostorima.
Na koncu, mogu tek kazati, ispred nas, Drugova iz EstLab-a: »Hvala Vam, Žene!«. I na posjetu i na svjedočenju… Biti Hrabrom poput Vas uvijek ostaje trajnim smjerokazom za sve nas koji prisustvovasmo ovoj jedinstvenoj večeri na FFOS-u.
mk
U razgovoru
Zasnivajući svoju filozofijsku poziciju na tematiziranju kategorije »života« kao onoga koji postaje glavnim predmetom političke teorije i praktičkih sustava vladanja u današnjem svijetu, Agamben je knjigom Homo sacer. Suverena moć i goli život (1995.) inaugurirao svoje propitivanje biopolitičke figure »golog života« i »suverene moći«. Bazirajući svoju »biopolitičku filozofiju« na recipročnom odnosu, izokrenutoj slici ova dva termina, autor je ovoj problematici trilogiji dodao još dvije studije: Ono što ostaje od Auschwitza (1998.) i Izvanredno stanje (2003.).
»Izvanredno stanje sve se više pokazuje kao dominantna paradigma vladanja u suvremenoj politici«… Je li ovaj iskaz danas nešto provokativno, paradoksalno i uznemirujuće u humanistici? Ne, to je REALNO sàmo, onkraj podsvijesti s kojom doživljavamo fenomen koji još uvijek – nepravedno!? – nazivamo “svijetom”.
Izvanredno stanje udjeljuje osobi ili vladi moć i snagu autoriteta nad drugima, koja se proširuje daleko onkraj zakona koji se oduvijek prakticira. »U svakom slučaju, izvanredno stanje označava neki prag na kojem se logika i praksa indeterminiraju, a čista sila bez logosa pretendira ostvariti iskaz bez ikakva pozivanja na zbilju« (IS, str. 40).
Odakle nam uopće u suvremenoj filozofiji koncept “izvanrednog stanja”? Naravno, opet ne možemo zaobići Waltera Benjamina i njegovu Osmu Tezu o filozofiji povijesti (1939-1940.). Svuda oko nas je prisutno “izvanredno stanje”! Ono po ničemu nije nešto “izvanredno”… prije bi se moglo reći da je ono strukturno. No valja ga izokrenuti, a Benjaminu će zbiljsko, revolucionarno IS poslužiti kao “organon” u borbi protiv fašizma.
Nije li vam ovo poznato? Je li fašizam tek povijesna kategorija pobijeđena u II. svjetskom ratu? Hmmm… Rastko Močnik bi rekao da on nije upitan kao strukturni moment u suvremenoj neo-liberalnoj i korporativnoj strukturi suvremenosti; Pitanje je samo: “Koliko fašizma?”. Kako je moguće razbiti sveprisutno »izvanredno stanje« kao paradigmu vladanja za Agambena. Uspostavivši istinsko “izvanredno stanje” koje će imati revolucionarnu snagu i moć onkraj svjetskog poretaka. Može li se uopće tako nešto? Naime, onkraj silâ prava i mita, uspostaviti »ljudsku praksa« koju je izvanredno stanje pokušalo zatvoriti, a koja se zove – filozofija!
Također, Agambenova je namjera u Izvanrednom stanju ukazati na pravo u njegovoj ne-vezi sa životom i život u njegovoj ne-vezi s pravom. To znači: otvoriti među njima prostor za ljudsko djelovanje, koji je nekoć za sebe zahtijevao naziv »politika«. Evocirajući na neki način Benjamina, dolazimo i do Agambenova definiranja onoga političkog. Isto se poprilično razlikuje kako od čuvenog tematiziranja Hannah Arendt tako i od suvremenih pokušaja »re-politizacije« Žižeka, Badioua, Rancièrea, pa i Negrija i Hardta. Istinski političko jest, za Agambena, samo ono djelovanje koje prekida vezu između nasilja i prava.
O svemu ovome razgovaraju na sesiji DIA-LOGOS Estetičkog Laboratorija FFOS-a, Željko Senković, Boris Bosančić i Adrian Buček – te svi ostali pozvani! – uz uvod i moderiranje Marijana Krivaka, u utorak, 8. studenog od 18.30 sati u dvorani 39.
mk
Razgovor s povodom
Je li smisao života danas tek… »brzina Interneta«? Izbjegavanje katastrofa? Ili, opet, ponovno, sreća? Jer, današnji je svijet suočen s mogućim scenarijem s pretpostavkom: »Kao da nas nikada nije bilo«… ili »A što kada/ako više nema ničega iza? (Paić)« Apsurdnost života kao konstanta (Nagel, Camus) pokazuje da »život nema smisla s velikim S«, reći će Berčić. Ali i »puno je stvari u životu koje ga čine smislenim«.
O svemu ovome razgovaraju, u okrilju EstLab-a, Boran Berčić i Marijan Krivak, kolege, prijatelji sa studija filozofije u Zagrebu iz davnih, dragih nam 80-ih…
Razgovor s povodom
O Tractatusu logico-philosophicusu i Filozofskim istraživanjima austrijskog filozofa Ludviga Wittgensteina u utorak 15. ožujka 2022. godine razgovarali smo s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem, profesorom filozofije sa Zagrebačke škole za ekonomiju i menadžment, čovjekom koji je dobar dio svog znanstvenog rada odvojio upravo za proučavanje Ludwiga Wittgensteina. Uključuje to knjige, članke, javne nastupe… Ima li Wittgenstein, danas, važnost za tzv. “filozofiju znanosti”? Ili je on, zapravo, nositelj onog poetsko-umjetničkog nadahnuća koji nam otkriva najveće blago našeg bitka – jezik!?
Razgovor s povodom
U četvrtak, 20. siječnja 2022. godine na Filozofskom fakultetu u Osijeku upriličen je razgovor s Linom Veljakom povodom njegove knjige Izazovi našeg vremena koja je 2020. godine objavljena u biblioteci “Filozofska istraživanja” Hrvatskog filozofskog društva.
Okrugli stol
Drugo događanje sekcije EstLab-a Dija-logos u formi Okruglog stola održalo se u utorak, 16. studenog 2021. u sklopu Tjedna filozofije u suorganizaciji s Filozofskim fakultetom u Osijeku. Tema okruglog stola bila je Društvenost umjetnosti – umjetnost društvenosti. Sudionici Okruglog stola bili su: kipar, izv. prof. art. Tihomir Matijević, književni kritičar dr. sc. Igor Gajin, pjesnik prof. dr. sc. Goran Rem i filozof, prof. dr. sc. Marijan Krivak.
14. 10. 1906. – 14. 10. 2021.: Povodom 115. rođendana hannah Arendt
»U povijesti čovječanstva metafizika će ostati zacrtana kao ono mjesto gdje se istina trebala nesmetano pojaviti u svom vječnom ruhu. Bez obzira na davno izgubljenu gordost koju je ovakav stav i njemu slični priskrbljivao metafizici, ona se i danas pokazuje ne samo kao upozoravajući način čovjekova mišljenja nego i kao njegovo htijenje da to mišljenje pod svaku cijenu prijeđe granicu onoga što može znati. Usprkos tome, svaka od tih, metafizikom osmišljenih i u moderni prokazanih zabluda povratno može autentično svjedočiti o razmjerima života u koji su ljudi očito s razlogom na taj način polagali svoja očekivanja. Metafizička misao, kako napominje Hannah Arendt, u svim svojim filozofskim sistemima stoga nije bila ništa proizvoljno, još manje besmisleno, ona sa sobom, dapače, nosi i otkriva »jedine tragove koje imamo što mišljenje znači onima koji se u njega upuštaju«. Neuviđanje takve pozadine posve je u korelaciji s površnim prezirom prema onostranom sa svim obilježjima diktata vidljivog. Uočavajući ove tragove onostranosti Nietzsche će na sebi svojstven način zaključiti: »Dokinuli smo pravi svijet: koji je svijet preostao? Prividan možda? … Ali, ne! Zajedno s pravim svijetom dokinuli smo i prividan!«
Iako je sadržaj starih filozofskih pojmova u većini slučajeva kompromitiran, nihilizam koji kao putokaz ostaje nakon njih, svijet pojava na jednak način posreduje neuvjerljivo. Onostrani nevidljivi i ovostrani vidljivi svijet, a pogotovo njihova zajednička metafizička prošlost, očito se teško mogu razumjeti jedan bez drugoga. Oni i obesmisleni upućuju na naša primordijalna iskustva. O tome govori i Kantov vrhunski filozofski skandal povezan s umom, koji potresa već time da se »opstojnost stvari izvan nas (od kojih mi imamo cijelu građu za spoznaju samoga našeg unutrašnjeg osjetila) mora prihvatiti samo na vjeru i da se onome, kome padne na pamet da u to posumnja, ne može suprotstaviti dokaz koji zadovoljava«. Kant je vrlo dobro znao da sve umske potrebe, tome unatoč, zahtijevaju neodložnost. Čak ni razum, kao onaj koji poradi samoga sebe u potrazi za istinom uspostavlja kriterije, nema takvu jednu mogućnost ograničenja uma u njegovoj potrebi za osmišljavanjem (vlastitog) smisla. Imajući to u vidu, Arendt odvažno zaključuje da istina i smisao očito nisu isto. Naime, temeljna zabluda (koja prethodi svim ostalim metafizičkim zabludama) počiva na umišljaju da se smisao može osmišljavati isključivo prema modelu istine koju zastupa. Jedno je beskrajan prostor spekulativnosti uma, a sasvim drugo urođena želja razuma za znanjem. Prema Arendt to treba jasno i presudno razlikovati.«
bp
Razgovor s povodom
Kolokvij Dija-logos sekcije EstLab-a naziva “100 godina kapitalizma kao religije” održalo se u Maloj vijećnici Filozofskog fakulteta, u utorak, 12. listopada 2021. u 18:30 sati. Zbog epidemioloških razloga broj sudionika bio je ograničen, pa se najavljenom događanju moglo pristupiti i putem video linka, odnosno YouTube video streaming servisa na adresi
U kolokviju su sudjelovali: prof. dr. sc. Marijan Krivak, izv. prof. dr. sc. Boris Bosančić, izv. prof. dr. sc. Boško Pešić, prof. dr. sc. Željko Senković i doktorand Davorin Ćuti.
100 godina Kapitalizma kao religije
Što je to »kapitalizam naš svagdašnji«? Koje su premise doktrine – a ona to, ustvari, nije! – koja nas poučava »očenašu« vječnog stjecanja i prestižu mjerljivom jedino suludom igrom brojki profita koji znači… Što znači?
Ma upravo i baš – ništa!
U kapitalizmu je sve racionalno, osim… Kapitala sàma. Ovaj uvid Fredrica Jamesona – a kojeg rado navodi Slavoj Žižek – pokazuje ontološku strukturu »stvari sâme« (τὸ ὄν), koja jest… ništavilo!
Fragment Waltera BENJAMINA iz 1921. izrijekom se bavi »Kapitalizmom kao religijom«. Što je religija danas? Koji je njezin credo? Učiniti i da drugi vjeruju. U što? U beskrajni ciklus stalno se ponavljajuće sheme: Roba – Novac – Kapital. Ona se, pak, danas pretvorila u circulus vitiosus: Informacija – Komunikacija – Mreža. Jer… svi smo upleteni u korporativne mreže neo-liberalnog kapitalizma kao »strategije upravljanja svijetom kao tržištem« (Ž. Paić).
U što vjerujemo? Pardon, čemu nas uče da trebamo vjerovati? Koje su to »psihotehnike kontrole naše želje«? Vjerujemo u VJEČNI BOŽIČ KAPITALA! Najveća gospodarstvena postignuća »Lijepe Naše« – sve do 2019., i nadolaska agensa COVID-19, a onda opet do »veličanstvenog turističkog ljeta 2021.« – bila su vezana uz… Advent. »DOŠAŠĆE« je to »loše beskonačnosti« (Hegel) i korupcije besmisla Kapitala, kao jedina subjekta-supstancije suvremena svijeta. Grafit u Torontu 2020 kaže: Corona is the Virus, Capitalism is the Pandemic.
Prije točno 100 godina W. Benjamin piše svoj fragment »Kapitalizam kao religija«. Na filozofskoj sesiji Est-Laba razgovaramo o vječnoj aktualnosti ove visprene postavke. Kako je moguće da »kult bez (ikakve) dogme« (Benjamin) tako zaposjedne naše duše i umove? Tekst navješćuje moment potpune abolicije naše pohlepe i nezasitnosti.
Kroz razgovor provociramo sve naše predrasude i mnijenja o kapitalizmu. A čime bi se danas mišljenje, urgentnije i neophodnije, trebalo baviti, ako ne time?
mk
****
In memoriam, Jean-Luc Nancy (1940-2021)
»Postoji zajednica, njeno dioništvo i izloženost te granice. Zajednica ne seže preko ljubavnikâ, ona ne tvore širi krug koji ih obuhvaća, ona ih prožima potezom “pisma” gdje se književno djelo prepleće s najjednostavnijom javnom razmjenom riječi. Bez takvog poteza koji prožima poljubac, koji ga dijeli, sâm poljubac je beznadan podjednako kao što je zajednica napuštena.«