»Često puta bi mi u prošlom životu dolazio isti san, ali svaki put bi se ukazao u drugoj prilici, a govorio mi jedno isto, te rekao: “Sokrate, muzikom se bavi i nastoj oko nje!” I ja sam u pređašnje vrijeme držao, da me baš na ono, što sam i radio, nuka i potiče i da poput onih, što trkače sokole, i mene tako san potiče na ono, štono sam radio, naime na to, da se bavim muzikom, jer je filozofija — tako sam držao — najveća muzika, a ja sam se njom bavio.«
Plat. Phaed. 60e-61a
DOGAĐANJA
EstLab – Novovalna glaba: Kao da je bila nekad’ – gost Dušan Vesić
»Kao da je bilo nekad, kao da je bilo tu.« Ovaj als ob ostao je u mojoj podsvijesti jednako kao i »Weltschmerz«. O čemu se ustvari radi? Ma to je taj nostalgični »mod«. U njemu smo, u bivšoj nam državi, odrastali, sazrijevali i… beskrajno uživali! Zvao se on rock and roll, a češće tek… rock. I… bio nam je jednako važan kao i filmovi koje smo gledali, a i knjige što smo ih čitali. Bio sam »sretno dijete«. (Kao što je to bio i Igor Mirković, autor istoimena filma.) S posebnim sam adrenalinom odgledao taj uradak, dokument vremena prije mnogo godina. U dvorani zagrebačkog SC-a vladala je… egzaltacija. Ali, vjerovali ili ne, ponovilo se to i koju godinu kasnije, u istome prostoru, s filmom iz prve rečenice ovog napisa. Uzbuđenje je bilo slično, ali emocija je, ipak, bila drukčija. Film Dušana Vesića više mi je bio poput Weirova Društva mrtvih pjesnika (1989). Priča je to o EKV-u, možda neprežaljenijoj glazbenoj skupini s ovih prostora (mislim da nitko nema više tzv. »tribute-bandova« od Ekatarine Velike u bliskom mi okruženju). Kao da je bilo nekad film je o njihovim korijenima, počecima, usponima i… tragičkom USUDU. Vesić je ovim filmom probio opnu samoodabranog medija, kino-dokumentarca. I to kako bi se izravno »usjekao« u nostalgiju. Nostalgiju zbiljskiju od svega Realnog oko nas. Vesić nam je vizualizirao sav taj romantički »Weltschmerz«! Tko je Dušan Vesić? Kroničari bilježe da je to »jedan od najvažnijih I najustrajnijih rock-kritičara« i suputnika YU-rock glazbenika. On je i pisac. Napisao je knjige o Bijelom Dugmetu, o Magi iz EKV-a… i meni možda i najintrigantniju po zaključcima, onu o YU-punku i Novome valu: ZAMISLI ŽIVOT: Novi val, prva generacija. Poput jednog od prvih gostiju EstLab-a, dragog nam Brecelja Marka, Vesić je istinski »svjedok vremena«. Na tribini »Kao da je bilo nekad« upustit ćemo se u seansu prizivanja »duha rock and rolla« na ovim prostorima. »Pustit ćemo«… NEE… nipošto neku suzu za proteklim i nepovratnim dobom. Pustit ćemo neke dobre »stare stvari« iz vremena kad smo bili mlađahni i, netko više, netko manje, neobuzdani u doživljaju prljavog, ali i nekako »ljudskijeg« svijeta oko nas. Kada smo se u pjesmama prepoznavali, pa i ponešto »naučili«!? Jesmo li, doista? Saznajte o ovome iz riječi koje ćemo prozboriti na tribini EstLab-a.
mk
Studentski EstLab
EstLab – Studentski okrugli stol i slušaonica – Gdje je nestala glazba?!
Glazba? Pozadinski šum kao podloga dubokoumnim razgovorima u obližnjem kafiću ili pak stimulirajući tonovi za moždane vijuge koje se naprežu čitajući Fenomenologiju duha? Smrt punka je daleko od neizvjesnosti, žanrova i podžanrova glazbe nikada nije bilo više dok ABBA postavlja hologramske koncerte. Ipak… doživljaj glazbe ostaje. Doživljaj glazbe kao individualna osjetilna perciptivnost egzistencijalnog karaktera uvijek iznova poziva na nove spoznaje i otkrića. Svako iskustvo pjesme, skladbe i sličnog jedinstveno biva proživljeno. Glazba može biti soundtrack (za život) na putu do fakulteta, dio zabave, autentična emocija, inspiracija, bijeg od dosade, naporno odzvanjanje i još nebrojeno instanci. Mozart, Shakira, Freddie Mercury, Leonard Cohen, Jelena Rozga… svatko bira svoj otrov. Možemo li onda govoriti o nestanku glazbe? Ako je tako, gdje je nestala i gdje se skriva?
mi
In memoriam: Marko Brecelj (1951-2022)
Ma što si to uradio Buldožeru Jedan? I to onaj koji si jaružanja po našim mentalnim slikama i osjetilima bio ponajviše vrijedan?
Dragi Marko, sjećamo se našeg susreta u prohladnom osječkom Studenom, i… ne možemo iskazati sve one osjećaje koji su nas obuzimali u Tvojoj blizini. Hej… pa došao nam je konceptualni autor koji je stvorio Pljuni istini u oči! Možda ne (i) najbolju ploču na YU-prostorima – jer bilo je sjajnih nosača zvuka »u ovoj zemlji seljaka na brdovitom« Balkanu – ali svakako ponajvažniju i najutjecajniju. Jer svi naši punk-pioniri i novovalni mladi artisti, zatekli su baš »istinu« kojoj je trebalo pljunuti u oči, poneseni Buldožerima i… SLOBODOM.
Post-festum, mnogi su upoznali frontmana ovog banda kao jazz-rock kantautora. Brecelj je bio i izvorni šansonjer navlastitog izričaja, ne bez duhovitosti i, ljudskog, isuviše ljudskog humora. Coctail (1974.) bio je jedini albumski »porod« Markove varijetetske, ali i varijetetne, neponovljive iskre genijalnosti. Od Rdečeg bara do Duše in jaz, zbio se Požar emocija i Časopis pametnih uvida. No to je bila i jedna »filozofija OTPORA«. Otpora svemu onome primitivnom i barbarskom što nas je zadesilo početkom 90-ih na ovim prostorima. (Ali i sjećanje o tome kako je to bilo u OS kod Ljube Trovača!?)
Kad si nam pričao o svom iskustvu sviranja i stvaranja u bivšoj državi, jedno je ostalo neupitno. Tvoja ljubav prema Osijeku, (možda?) i najljepšem gradu u tvojoj memoriji. Zaljubljenost u Grad bila je uzrokovana (i) zaljubljenošću jedne cure. Tog studenog na Filozofskom objasnio si nam i tu vezanost uz Osijek. Bio je to Grad – kako si rekao – »otvoren« za SVE. Hvala Ti, što Si nas podsjetio na to.
Mi, EstLabovci – ne bez osjećaja važnosti i značaja što si nam ga podario svojim dolaskom – stavljamo na gramofon Tvojo ploščo s tremi komadi. Parada, Majmuni, Trotoari… prizivaju nam ideju i koncept umjetnosti otpora. Nikad se nisi mirio s »kozmičkom snagom ljudske gluposti«. Kao i Krleža, u eponimnom romanu, pokazao si nam kako je to živjeti i svirati – Na rubu pameti.
Ma »što to radiš Buldožeru Jedan?«
»Idem u raj… kraj… moj rodni kraj« (Pljuni istini u oči, Buldožer, 1975.).
A kaj potem? Potem… »NOVO, NOVO VRIJEME« za nas Drugove iz EstLaba, nije samo… isto sranje. Jer, kako bi rekao naš dragi osječki gost: »NOVO VRIJEME, drugovi, donosi sa sobom i NOVE ZADATKE«. »Podvukao je« to, Drug nam i ČOVJEK MARKO, »na kraju izlaganja«.
mk
Događanja:
9. 11. 2021.
****
Info
Što je nama, koji ovo govorimo/pišemo/mislimo, »glazba«? Kada i kako nam se događa »muzika«? Je li to nešto drugi osim čisti osjećaj užitka u ZVUKU, ritmu, melodiji, harmonijama, akordima i svemu onome što pokreće naše tijelo da se giba, savija i ljulja u njenome okružju (ili pak pjevušimo neku melodiju u trenutcima dana)?
Retoričko pitanje… Naravno, muzika nam je puno više od toga. Muzika je ona energija koja (i ne samo estetički, osjetilno spoznajno) pokreće naš – ŽIVOT. »Moj život je novi val«, reći će urbani punk-borac s ovih nam prostora. Prva je fronta naše »borbe« P(otpuno) U(vredljivo) N(egiranje) K(lasike), kako stoji na naslovnici legendarne knjižice Darka Glavana. No, novi val jest i nouvelle vague… Muzika u strukturi ima podosta bliskosti s umjetnošću pokretnih slika. Ima li, pak, muzika neke veze i sa samom »stvari mišljenja«? Opet, retorički… Za nas koji smo EstLab, to je i presudan doživljaj smisla egzistencije sàme! Mislimo muziku, slušamo filozofiju, gledamo književnost, čitamo filmove… Temeljni je naš doživljaj muzike – »rođenje tragedije naše suvremenosti iz duha glazbe«. Ili, događaj koji nam Pink Floyd (volimo ih!) pretvara u punk-fluid. Drugim riječima, doživljaj koji nas prožima jest onaj koji kazuje: »Pljuni istini u oči« (Buldožer, 1975.). Sve su ovo tek skice naših razgovora o muzici, slušaonica muzičke paideiae, žive svirke. A, Istina? Naravno, ne govorimo o njoj kao o nečemu što je neupitno… jer, »stvar mišljenja« danas je potraga za – SMISLOM. Smisao, pak, same »muzičke filozofije« – iz duha punka i novog vala – jest i OTPOR postojećem. Filozofski je to prijedlog jednog »ne-fašističkog života« (Deleuze&Guattari). Ergo: muzika za nas jest »metafizika zbiljske sreće« (Badiou). Pridružite nam se u (s)misaonoj avanturi svega onoga što nas pokreće, veseli… čini sretnima!
mk
****